Vlada republike SrbijeVlada Republike Srbije

Jezici

Šta se događa kad padne sneg, a ti ne možeš sam/a napolje?

Objavljeno 17.01.2017.

sneg_lanaPiše: Lana Nikolić (Blog o socijalnom uključivanju)

Kroz prozor veju predivne pahulje, sve je onako, baš kao sa razglednice, belo i lepo. Gledam snežne selfije na društvenim mrežama, šaram prstom po zaleđenom prozoru. Volim sneg, ali kad padne, kao i većina osoba sa motoričkim hendikepom, ne mogu sama napolje. Tekst predstavlja lično iskustvo sedenja u stanu danima i ne odnosi se na sve osobe sa hendikepom.

Volim sneg. Volim kako miriše, resko i sveže, volim kako je savršeno beo i mekan, kako škripi kad po njemu hodaš, kako od njega nastaje sneško, kako su pahulje savršenih oblika. Kad sam bila mala koračala sam po njemu sama, pravila “anđele u snegu”. To je moj deka zvao “slikanje”. Kad legneš tako u sneg i zamašeš rukama to je kao da si se slikao, odnosno fotografisao. Volim sneg, iako danas, kao relativno odrasla osoba od celih dvadeset pet godina, na tlu od pahulja ne mogu da stojim sama. Zato, dok se gomila ljudi fotka prednjom kamerom na klizalištima, ski centrima ili gde već, ja sedim u stanu i čitam Hajdegera. Nije to uvek tako loše. Ali, zna da bude komplikovano.

Traume od prvog snega

Prvog snega sam počela da se bojim negde na fakultetu. Tad sam već uveliko živela sama, i to je značilo smišljanje strategije kako hodati, a ne polomiti se, na dnevnom nivou, po nekoliko puta. Nije bilo nikoga ko može da me povede za ruku ako se uplašim, i ko me može otpratiti na fakultet. Zato je taj sneg uvek podrazumevao ogroman strah, kako ću sve da rešim, kako ću sama da hodam, kako ću do prodavnice, kako ću na ispit, kako ću da dignem pare sa bankomata sama. Sećam se tog užasa koji me je obuzimao kad ujutru kroz prozor sobe studentskog doma vidim kako veje na Beograd. Kuvala sam sebi kafu i smirivala se, hajde, možeš ti to, smislićeš, snaći ćeš se. I jesam, naravno. Ali je taj strah od prvog snega ostao. I od svakog narednog.

Moderno “zatočeništvo”

Kad sam bila mala, pitala sam mamu da mi objasni šta je to kućni pritvor. Logički sam zaključivala da je sigurno bolje biti u kući nego u pravom zatvoru. Ona mi je tada objasnila da je tako zapravo užasnije, jer si među svojim stvarima i u prostoru koji poznaješ, ali ne možeš napolje. Drugim rečima, šetaš po sobama kao “lav u kavezu”, i čekaš da se ta situacija okonča. Ovo sa snegom je kao neko moderno zatočeništvo, nemaš narukvicu na nozi, i niko te nije zaključao, ali ipak postoji nevidljiva linija koju ne možeš da pređeš. U mom slučaju, granica su vrata od zgrade. Mogu da ih otvorim i provirim ali tu se priča završava. Stepenica ima mnogo, a na njima su takve pločice da kad u zimu zalede, samo uz očenaš može da se siđe i popne u komadu. Čak i uz nekog kraj sebe teško se penjem i silazim, i to je uvek stresno iskustvo. I kad bih sišla, dalje ne bih makla. Štake, od milja zvane štapići, ovde ne mogu da pomognu mnogo. Osim što zajedno sa mnom stoje nesigurne i isprepadane od tog belog sveta što se ni od kuda stvorio, i u kome tako lako može da se padne.

Filozofski monolozi

Kada danima sedim u stanu, gledajući na spoljni svet svečano zavejan i pod minusom, imam mnogo prostora da mislim. Isprva sam pomalo i radosna, eto malog “raspusta” iznenada, danas ne moram ništa da radim, mogu da čitam, da crtam, da gledam film, nema prevoza, nema umora. Pokušavam da otklonim misli od mračnih mesta i da gledam sve sa vedrije strane. Uskoro međutim, počinju naznake haosa. Izrazito sam dinamična, i obožavam da budem u gradu, na radiju, na raznim događanjima, na kafi sa ljudima. Želja da iazđem i skočim u to more pulsiranja, i traume iz detinjstva (da, da tako frojdovski) počinju da se mešaju.

Od ranog tinejdž perioda svakog dana osećam neku vrstu fizičkog bola. Tada je to značilo da ne mogu iz kuće ako me neko ne vodi za ruku. Mnogo kasnije, kada sam dobila štapiće, naučila sam da hodam sama i kad boli, a to je bilo dosezanje istinske slobode. Ali taj osećaj užasa od zatvorenog prostora, svesti da ne možeš nikuda ako te neko ne izvede je ostao. I svaki put kada padne sneg, on se vrati u istom talasu, kroz “filozofska pitanja” bez odgovora, kojima sam ionako sklona.

(…)

Tekst “Šta se događa kad padne sneg, a ti ne možeš sam/a napolje?” u celini možete pročitati na Blogu o socijalnom uključivanju.

Komentari

 
0

 Podeli

Napiši komentar

Unesite komentar


Ime


e-mail


website


Povezane vesti

Bilten o socijalnom uključivanju

Arhiv biltena o socijalnom uključivanju

Aktuelnosti > <

Kalkulator socijalnih davanja

Blog > <

Aktuelni dokumenti > <

Položaj osetljivih grupa u procesu pristupanja Republike Srbije Evropskoj uniji
Decembar, 2021 arrow right pdf [3 MB]
SILC u Republici Srbiji: Metodološki okvir i analiza izabranih pokazatelja siromaštva i nejednakosti
Decembar, 2021 arrow right pdf [2 MB]
Položaj osetljivih grupa u procesu pristupanja Republike Srbije Evropskoj uniji – položaj osoba koje žive sa HIV
Decembar, 2021 arrow right pdf [305 KB]
E2E: Utvrđivanje institucionalnog okvira za uspostavljanje Nacionalne standardne klasifikacije zanimanja u Srbiji
Decembar, 2021 arrow right pdf [709 KB]
Analiza održivih modela za obezbeđivanje pristupa čistoj pijaćoj vodi, kanalizaciji i električnoj energiji stanovnicima podstandardnih romskih naselja u Republici Srbiji
Decembar, 2021 arrow right pdf [4 MB]
Položaj osetljivih grupa u procesu pristupanja Republike Srbije Evropskoj uniji – položaj nacionalnih manjina
Decembar, 2021 arrow right pdf [174 KB]
Položaj osetljivih grupa u procesu pristupanja Republike Srbije Evropskoj uniji – položaj migranata i tražilaca azila
Decembar, 2021 arrow right pdf [219 KB]
Položaj osetljivih grupa u procesu pristupanja Republike Srbije Evropskoj uniji – položaj dece
Decembar, 2021 arrow right pdf [439 KB]
Položaj osetljivih grupa u procesu pristupanja Republike Srbije Evropskoj uniji – položaj mladih
Decembar, 2021 arrow right pdf [456 KB]
Položaj osetljivih grupa u procesu pristupanja Republike Srbije Evropskoj uniji – položaj starije populacije
Decembar, 2021 arrow right pdf [307 KB]